EMILIJA DEVIĆ

LJULJAČKA ANĐELA

U mreži  od sunčevih zlatnih niti

ljuljačka se anđela skriva

 Poželiš li na njoj  biti,

vidjeti anđela kako sniva?

Napiti se sunčanog sjaja

i preliti ga u svoje oči,

naslutiti jedan djelić raja

steći anđeoske moći?

Odjenuti haljinu od brokata

okititi se svjetlošću samom,

napiti se sunčanog zlata

raskrstiti sa tamom?

U mreži sunčanih zlatnih niti

ljuljačka se anđela njiše,

na nekom oblaku

on snove moje i tvoje piše!

PERO IZ KRILA ANĐELA

1

Pero iz krila anđela

šumeći lepet krila nada mnom

moja duša otežala

nanovo pronalazi put

bjelina silazi na zemlju

nejasan lik, moje lice u zrcalu

gledam ga sa čuđenjem

Nevidljiva mreža

razapeta između neba i zemlje

silazi njome jedan anđeo

uzima izgubljeno pero bijelom rukom

Svijet i ja u slici

prelama se svjetlost duginim bojama

i dok noć riče poput ranjene zvijeri

moje ruke ljubi blijeda zora

u polusnu drhtim, sva u bunilu...

 2

Slutnje meke i mlake

otvaram teške vjeđe

anđeo mi se smiješi

slatki miris preplavljuje mi nosnice

Ne, ne želim se još probuditi

Visoko podiže ognjeni mač

nad mojom glavom, obranu i štit

zlo nevoljko odmiče putem

zaklanjam oči rukom

zasljepljuje me to plavetnilo

Stazom kojom prolazi

ostaje razbacano cvijeće

ostaje miris vječnosti

 3

Začuđeno otvaram oči

da li me je to anđeoska ruka dotaknula?

Mir polegao u mene

kao ptica u gnijezdo,

veliko svemirsko jaje bubri

prije no što se rasprsne

u mnoštvo zvijezda,

ispremješani glasovi

anđela i ljudi,

sa šaptom odmiču

neznani svjetovi

ČIJE RUKE

Čije  ruke u praskozorja meka

crtaju rumene oblake na istoku

paperjaste i meke

na koje bih željela glavu nasloniti,

i oči na trenutak zatvoriti

u svako modro svanuće?

Koji to neznani slikar šara dugine boje

poslije proljetne kiše

držeći skrivenu paletu?

Tko daruje boje proljetnom cvijetu?

Nevidljiva neka ruka razgoni

žuto lišće po putu,

vjetar se to šeta

u svom raskriljenom, dugom kaputu

Tko pjesmu sklada maloj ptici

kad stalno note bira

na nekoj nevidljivoj žici?

Odu životu to vječnost svira

skrivajući lice u svakoj slici

Mnošvo vječnost ima lica

i mnogo melodija, mnogo žica,

da nas u srce nehotice takne,

sjenu da nam iz duše makne,

 da opijeni svom tom ljepotom,

vedro koračamo našim  životom